Najbolji tulum na kojem sam ikad bio i vjerovatno ikad hoću, barem do nekog sljedećeg Thunderdomea.

Sve je počelo odlukom da idemo vlakom. I već pri polasku je vlak kasnio. Do Villacha smo toliko kasnili da nas vlak za dalje nije niti čekao. Pet sati do idućeg smo ubili u tradicionalnoj villachskoj birtiji uz litre točene pive i moje pokušaje nagovoranja njemice koja nam se pridružila u čekanju da nam zasvira violinu, njen usputni hobi. Nije uspjelo niti nakon pete runde pa sam odustao. Vrijeme u čavrljanju i pivijadi brzo prolazi pa smo put nastavili veseli i gladni avanture. U Munchenu sve ide kako spada pa smo sjeli na futuristički ICE vlak, tehno-čudo moderne njemačke auto-moto indutrije. Odmah smo se dopali konobaru u restoran-vagonu pa zabave nije nedostajalo. Pregazili smo cijelu Njemačku, elegantno ušli u Nizozemsku i uz kraća presjedanja stigli u Utrecht.

Utrecht je iznad svih očekivanja - pun života i uz sve resurse na dohvat noge. Lagano večera u kineskom restoranu, točeni Amstel pa u krpe. Treba se odmoriti za sutrašnje partijanje.

Ujutro smo lagano krenuli na doručak pa u Rotterdam vlakom, šoping, okrijepa u američkom baru uređenom poput rudnika te ukrašenim stabljikama sušene marihuane na stropu! Rotterdam i nije nešto posebno, famozna arhitektura, ali previše hladan za moj ukus. Vratili se u hotel, ostavili stvari, tuš pa pripreme u hotelskom baru za nadolazeći party. Hotel pun mladih ravera, super simpatičan konobar Joko iz Balija s kojim smo još dva sata razgovarali o životu, ljubavi i glazbi. Fino pripremljeni krenuli pješke do 150 metara udaljene hale u kojoj je upravo počinjao Thunderdome. I što smo bili bliže, osmijeh je bivao sve širi i širi, a potmulo lupanje baseva dodatno je raspirivalo pozitivnu energiju. Ušli smo i tu je vrijeme stalo.

Ko zna koliko desetaka tisuća ljudi u enormnoj Jaardbeurs hali + nas dva stara zaprešićka ravera koji su došli u meku poklonit se čuvenom nizozemskom hardcoreu. Izredali se svi DJ velikani kojih se sjećamo s Thunderdome kompilacija još iz devedesetih. Tri sasvim odvojena floora od kojih je najlošiji bio industrial, iz čisto subjektivnih razloga - industrial techno mi je bezveze.
Retro floor na kojem su se vrtili klasici ipak je bio najbolji i tamo smo se znojili dobrih 5 i pol sati. Ekipa mahom dvadesetgodišnjaci, goli do pasa, nula agresije, totalna pozitiva s rasplesanim curkama kakve se malo gdje može vidjeti i koje jednostavno ne staju. Ako bi i nekog slučajno maznuo laktom uslijedilo bi ugodno kratko čavrljanje i međusobno ispričavanje.  Drago mi je da sam čuo i Chosen Fewa uživo jer je i dalje opasno opasan kakav je oduvijek i bio. Nažalost Paul Elstaka nije bilo, no to ćemo neki drugi put.
Vrhunska ljubaznost, organizacija toliko dobra da ne možeš vjerovati koliko sve ide svojim tokom, od ulaza, pretresa i/ili garderobe. Light efekti taman kako trebaju i biti, vatrene kugle, rasplesani MCji, izvanredan soundsystem, ma ono... ništa nije bilo loše, nepotrebno ili zamjerajuće. Zapili smo fajn novaca i mahom pokupovali drangulija, ali vrijedilo je svake lipe. Hotel nam je bio 150 metara od arene pa smo nekako dopuzali do njega, a jutro nakon uz buđenje pomoću MTV hitova (govna i ništavilo produkcije među kojima svakako prednjači Rihana i T.I. s podlogom preuzetom od onih nekih Čeha - jadlajiii jadlajahouhou - hahahahahahahaha kakva debilana). Nasmijani, superpozitivni i veseli otputovali smo do 20 minuta udaljenog Amsterdama na oporavak i punjenje energije za povratak. Rasprodaje u DVD/CD shopovima su neopisive pa sam dodatnu torbu napunio filmskim klasicima po tridesetak kuna i upotpunio kolekciju vinila.
Noć nakon smo proveli u Münchenu koji je dno-dna noćnog života, a jedina otvorena mjesta su kičasti cabaret/peep-show klubovi s jetinim neonkama i slot mašinske špajze.

Za novu u Istru s najbližim prijateljima na 4 dana hedonizma, pripremati se za brzu realizaciju planova, ideja i projekata u 2009., previše mi se toga događa, al uglavnom, bila je ovo dobra godina. Prošla je najbrže do sad, ali sve u svemu dobro je.

Rave on!